Ključne reči
konstrukcija smrti
teorijski život
besmrtnost
Apstrakt
U radu će biti prikazano antičko porijeklo dvije simboličke konstrukcije smrti. U prvoj se sahranjuje i opredmećuje
pokojnik kao dio jedne kulture i pasivni objekat transformacije, to jest prelaska iz svijeta živih u
zajednicu mrtvih, dok druga, za filozofsku tradiciju mnogo značajnija, predstavlja rađanje čovjeka kontemplacije
i teorije te rad na njegovom održanju. Ova strategija nije ništa drugo do pokušaj da se “umre za
života”, da bi se prividno umirući subjekt svojom voljom integrisao u još jači i potentniji poredak borbe protiv
neminovnosti onog nestalnog i smrtnog. Takođe, dvije strategije pokazuju da savremeni čovjek iz antičkog
nasleđa može učiti o dva puta besmrtnosti, onog u pamćenju zajednice kao društveno potvrđenog bića, i
onog idejnog, koji se mjeri prema doprinosu pojedinca u sferi kontinuiranog napora da se svijet ispravno
protumači i shvati.
